Abstract Over the decades there have been discussions regarding the ownership and definition of texts written for children. The paper discusses the term "childlike language" as the one distinguished from other types of language through its connection to the image of a child and children's culture, but generated by adults. Accordingly, childlike language is marked by a distinct deviation/aberration from the norm and is produced by adult authors who often engage in literary experimentation and exhibit a propensity for identifying with their child audience. In their strong association with the "semiotic", as defined by Julia Kristeva, denoting the prosody and sound of language, such literary works for children exhibit deviant nature linguistically/lexically, phonetically, semantically, orthographically, and grammatically through their use of neologisms, word play, sound patterns, hyperbole, nonsense, and other stylistic and structural elements. Therefore, authors for children express their childlike nature by means of language which defies common rules, challenges status quo, and which results in playfulness, humor, subversiveness and grotesque. For this purpose, the research focuses on the examples of popular works by children's authors belonging to the English-speaking literary tradition, such as Roald Dahl, Dr. Seuss, A. A. Milne, J. R. R. Tolkien, J. K. Rowling, Edward Lear, Lewis Carroll, J. M. Barrie and others, in order to detect and illustrate the categories of childlike language. However, though the analysis will stick to its designated focus, the childlike expression is universal regardless of age and location. It is a source of freedom and divergent thinking, it makes us want to read, and it lets us grow up to be very powerful people. Key words: children's culture and literature; humor; nonsense; the semiotic; word play.---Sažetak O definiciji i autorstvu tekstova pisanih za djecu raspravlja se već desetljećima. U izlaganju će se govoriti o pojmu "djecolikoga jezika" kao jezika koji se razlikuje od ostalih vrsta izričaja svojom povezanošću s pojmom djeteta i dječjom kulturom, no čiji su izvor odrasli. U skladu s tim djecoliki se jezik odlikuje izrazitim odstupanjem/zastranjivanjem od norme, a stvaraju ga odrasli autori koji pokazuju naklonost prema književnom eksperimentiranju te se često poistovjećuju sa svojom dječjom publikom. Povezanošću sa "semiotičkim" oblikom jezika kako ga definira Julia Kristeva, a koji se odnosi na prozodiju, zvuk i melodiju jezika, takva djela dječje književnosti ukazuju na devijantnost lingvističkih/leksičkih, fonetičkih, semantičkih, pravopisnih, gramatičkih i ostalih stilskih i strukturnih elemenata, specifičnu uporabu neologizama, igru riječi, glasovne figure, hiperbole, nonsense. Na taj način autori tekstova za djecu stvaraju posebnu vrstu izričaja jezikom koji se opire standardnim pravilima i ne trpi status quo, a čiji su rezultat zaigranost, humor, subverzivnost i groteska. Sa svrhom određivanja i opisivanja kategorija djecolikoga jezika ovo se istraživanje bavi primjerima popularne dječje književnosti autora engleskoga govornog područja kao što su Roald Dahl, Dr. Seuss, A. A. Milne, J. R. R. Tolkien, J. K. Rowling, Edward Lear, Lewis Carroll, J. M. Barrie i drugi. Iako analiza primarno obraća pozornost na primjere specifičnoga govornog područja, djecoliki je jezik univerzalan bez obzira na dob ili područje. On je izvor slobode i divergentnoga mišljenja, potiče nas da čitamo i omogućava nam da izrastemo u vrlo moćne ljude. Ključne riječi: dječja kultura; humor; igra riječima; neologizam; nonsens; semiotičko.