Ambivalentan odnos prema jezicnom purizmu proistjece iz njega samog: purizam je istovremeno i nužan i nepoželjan, ovisno o njegovu opsegu i intenzitetu. U tijesnoj je vezi s normativnom leksikologijom i to je zasigurno razlog zasto se puristicke tendencije prihvacaju kao normativne. Za razliku od srpskog, hrvatski jezik (standard) odavno ima etiketu (u nekim sinkronijama i pretjeranog) purizma ili cistunstva. Bosanski/bosnjacki leksik ocekivano je doživio znacajne promjene (primjerice narocito naglasena upotreba orijentalizama) kako bi se razlikovao i od hrvatskog i od srpskog, sto je za njegovu autonomnost vrlo važno. Svaka je norma po definiciji stroga i staticna ili bi to htjela biti. Elasticnost eksplicitne norme najvidljivija je u leksiku. Upitno je da li je purizam posljedica elasticnosti odnosno poroznosti leksicke norme te koliko puristicke intervencije cuvaju (brane) njenu autohtonost, tim vise sto su jezicni dodiri prirodni i ocekivani, ali nisu nužno dvosmjerni. Etimoloski obilježene, tuđice i posuđenice (ili neutralni tzv. kontaktemi) uvijek su rezultat aloglotskih utjecaja i (ne)posredno upucuju i na stavove govornika prema drugim jezicima i kulturama i njihovim govornicima (na objema razinama: individualnoj i kolektivnoj), ali i prema vlastitom jeziku i njegovu identitetu. Elementarni, implicitni, nesvjesni i pasivni purizam u tome im pomaže. Dogmatski, eksplicitni, svjesni i aktivni purizam postaje svrha sam sebi, odnosno jezicnim predrasudama i izvanjezicnoj stvarnosti.