Autori istražuju otvorena pitanja leksickoga normiranja u hrvatskoj maritimoloskoj leksikografiji. S jedne strane, hrvatska leksicka norma u 19. st. u velikoj mjeri određena je kriterijima hrvatskih vukovaca, koji su leksicku “cistocu” određivali po mjeri pripadnosti leksika ruralnim novostokavskim organskim idiomima, a s druge strane golem i izuzetno bogat maritimni leksik bio je prokazan kao tuđ, tj. kao talijanski. Na taj nacin nastala je praznina u hrvatskoj normativnoj maritimoloskoj leksikografiji koja nije ni do danas popunjena, unatoc tome sto je Anicev Rjecnik hrvatskoga jezika prvi put u znatnijoj mjeri uveo brojne hrvatske maritimizme i dao im leksicki normativni legitimitet.